Vesna Baksa od malena je članica markovačkog folklora i od samog osnutka Matice slovačke Markovac Našički. Vesna je svestrana i neumorna istražiteljica i spisateljica, inženjerka i brižna majka. Vrijeme je pokazalo da je Vesna svojim upornim radom započela hobistički posao iz kojeg nema povratka, a sve radi srcem ne razmišljajući o materijalnoj koristi. Takve osobe ne znaju reći: Dosta! U svojim pričama sjedinjuje zanimljive osobe i događaje, zaustavlja i ovjekovječuje trenutke dostojne pamćenja, zato je svaka njezina priča dragocjen izvor spoznaja, sjećanja i uspomena. Iznimnom preciznošću strojarskoga inženjera i ženskom profinjenošću stvara mozaik zanimljivih i poučnih markovačkih priča. Doista možemo biti ponosni što u svojoj sredini imamo osobu koja sustavno bilježi što se zbiva u Markovcu. Knjige su najtrajniji spomenici kulture u našim srcima. Kao neumorna radoholičarka Vesna je sudjelovala i u mnogim drugim aktivnostima. U dinamici svoga i njezina življenja možda smo ipak nešto propustili i stoga je ovim intervjuom želimo još bolje upoznati.
Vjera: Recite nam nešto o sebi:
Vesna: Rođena sam 9. 3. 1969. godine u Markovcu Našičkom, u obiteljskoj kući u kojoj i danas živi moja majka. I moja kuća je u istom dvorištu. Znači, nisam daleko otišla. Volim svoj Markovac, i svoju ulicu.Osnovnu školu započela sam u Markovcu. Svestrani učitelj Ivan Podmanicki naučio nas je hrvatska slova i brojke, slovački jezik. Učio nas je plesati, glumiti, igrati stolni tenis, vodio u Slovačku i po stolnoteniskim natjecanjima. Nakon završene osnovne škole započela sam srednjoškolsko obrazovanje u Našicama, a završila ga u Osijeku stekavši zvanje općeg strojarskog tehničara. Voljela sam ići na omladinske radne akcije, i općenito omladinski rad. Vi danas ni ne znate što je to. Voljela sam i rock koncerte. Voljela sam i školu, i učenje. Na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu diplomirala sam strojarstvo 1995. godine. Ne našavši posao u Hrvatskoj, šest mjeseci sam živjela u jednoj obitelji u Njemačkoj (čuvala sam djecu i pomagala u kućanskim poslovima). I zato sada znam da je kod kuće najljepše. Od 1997. do 2003. godine radila sam kao profesorica strojarske skupine predmeta u našičkoj srednjoj školi. Prošla sam mnoge odgojno-obrazovne edukacije i s učenicima organizirala brojne izvannastavne radionice. Zatim sam prešla raditi u tvornicu cementa, gdje sam sudjelovala u zanimljivim investicijskim projektima u graditeljstvu. No, vremena se mijenjaju, pa tako i moja radna situacija.
Volim pozitivu i stvaralaštvo. S desetogodišnjim sinom Rokom rado vikendima odlazim na izlete po užem i širem zavičaju i domovini. Volim folklor (nekada sam bila plesačica, a poslije i pjevačica), polesnjake, hrvatsku nogometnu reprezentaciju, more, Zagreb, Slovačku, kino, knjige, dobre i zanimljive ljude…
Vjera: Što vas je potaklo da budete pisac?
Vesna: Nisam ja baš neki pisac. Knjige nastanu tek kao posljedica mojih hobija. Sestra Branka je tip za ples, a ja više za slova, brojke i papire. Za mene su „razvrpane“ informacije tek hrpa nečega iliti svega i svačega, a tek kad se kronološki poredaju i međusobno povežu, onda je to nešto, onda je to smislena priča. Naime, volim fotografiju, priče ljudi, crtice iz sela i njegove događaje. Jednom mi je u ruke došla knjiga Vita Ušaka o Slovacima u Hrvatskoj i u njoj sam pročitala da će 1999. godine biti 120 godina kako su Slovaci došli u Markovac. Okupila sam ekipu i započeli smo pripreme za proslavu. Organizirali smo izložbu starih predmeta, predavanje magistra Josipa Wallera u crkvi te folklorni program. Zamolila sam profesora Wallera za savjetodavnu pomoć, povezala se s Ružicom Vinčak iz Središnje knjižnice Slovaka pri HNKiČ Našice. I tako je sve počelo. Profesor Waller je bio moj dragi učitelj iz ovog predmeta. Nakon ove proslave uslijedili su drugi događaji: 2000. su započele Večeri polesnjaka, izradili smo plesni drveni par za fotografiranje, snimanje za Prizmu, 22. veljače 2003., 30. obljetnica SKUU Franjo Strapač Markovac Našički (28. 5. – 1. 6. 2003. – izložba Sve naše nošnje, druženje Priča o folklorašima). Predložila sam našu SKUU Franjo Strapač za nagradu Osječko-baranjske županije u području kulture za naročite uspjehe i umjetničke dosege u očuvanju i promicanju kulturne baštine, koju smo 2. lipnja 2003. u Osijeku i preuzeli. Nekoliko godina sam pisala članke za časopis Slovaka u Hrvatskoj Prameň. Bila sam suradnica u radio emisiji na slovačkom jeziku na Radiju Našice. Za nagradu sam bila dva ljeta na trotjednoj školi slovačkog jezika u Bratislavi. Putovala s folklorašima. Što sam više čula i saznala, željela sam znati još više. Magistri Branko Kranjčev i Josip Waller su mi dali zanimljivu literaturu o Markovcu koju su uspjeli prikupiti. Svidjelo im se moje zanimanje za temu markovačke povijesti i vjerovali su da ću ja s tom literaturom nešto dobro učiniti, originale sačuvati. Dolazila sam u kontakt sa zanimljivim ljudima. Radila sam u školi i imala kolegice koje su mi bile spremne pomoći u lektoriranju i prevođenju. Sve je bilo spremno za sljedeći korak – pisanje tekstova koji su poprimali obilježja knjige.
Vjera: Koliko ste knjiga do sada napisali i o čemu pišete knjige?
Vesna: Do sada sam napisala četiri knjige. Svaka ima svoju priču.
Publikacija O načinu života i običajima Slovaka doseljenih u Markovac Našički predstavljena je 9. studenog 2002. godine samo na hrvatskom jeziku, a zatim je hrvatsko-slovačka kombinacija doživjela tri izdanja (2005., 2008. i 2016.). Već nekoliko godina učenici OŠ kralja Tomislava koriste u okviru nastave slovački jezik i kultura. Nije mi namjera bila izdati knjigu. Jednostavno sam u računalo ukucala rukopise nekadašnjih markovačkih učitelja bračnog para Koza. I dodala nekoliko svojih priča i fotografija.
Ljetopis 30 godina rada SKUU Franjo Strapač iz Markovca Našičkog (objavljen 2003.) je knjiga koju sam pisala ciljano s rokovima koje sam si sama zacrtala. Ona mi je jako draga. Stručnjaci su rekli da je to bio pravi istraživački rad odrađen vrlo kvalitetno. Prikupljala sam podatke s diploma, fotografija, dopisa…
Knjigu Šezdeset godina organiziranog nogometa u Markovcu Našičkom, izdanu 2007., napisala sam na zamolbu jednog seoskog velikog zaljubljenika u markovački nogometni klub. U toj su mi knjizi najdraži intervjui koje sam obavila s tri tada najstarija živuća nekadašnja nogometaša.
U prosincu 2019. godine završila sam i četvrtu knjigu pod nazivom GOSPODIN POLESNJAK Fotomonografija manifestacije 20 „Večeri polesnjaka“ (2000. – 2019.). Nju sam napisala na sestrinu zamolbu, ali za svoju dušu. I ona mi je jako draga, sva je vesela i šarena.
Osim pisanja knjiga sudjelovala sam i u drugim aktivnostima. Ako je trebalo, bila sam Krampus pri dočekivanju sv. Nikole, pripremala izložbe (npr. izložba Sve naše smotre (2006.), na putovanju brinula o skupini djece, napisala predgovor ili ustupila fotografiju za knjigu skupine autora, pomogla sestri pri odabiru naziva nekih programa, manifestacija, objekata… Osmislila sam i izradila putokaz uz Drevenicu (pomoć sam zatražila samo pri postavljanju), izradila cvjetnjake za Drevenicu. Taj mi je putokaz jako drag. Moram ga dopuniti. Putujem i obilazim širom otvorenih očiju, i razmišljam što bih mogla i gdje kod kuće primijeniti, doraditi… Na svijetu ima zaista mnoštvo kreativnih ljudi od kojih možeš svašta naučiti.
Vjera: Gdje pronalazite inspiraciju za knjige?
Vesna: To je jednostavno moje okruženje. Sestra Branka je dugogodišnja aktivistica na folkloru i mi smo svi u time „zaraženi“. To je sastavni dio naše obitelji, folklor i mi smo nerazdvojni. Nije uvijek lako. Dragi su mi zanimljivi stariji ljudi. Prvi takav „intervju“ snimila sam sa svojom bakom. Ispričala mi je cijeli svoj život, a još i danas mogu čuti njezin dragi glas. Svaki puta kada prođem pored neke od kuća u Markovcu (sada uglavnom propalih i praznih) sjetim se s kim sam tamo i o čemu porazgovarala, kako sam odabirala fotografije (s tetom Olgicom, bakom Katom, tetom Ankom, svakom Štefijem, nogometašima Ivanom, Stjepanom i Slavkom, sestrama Evom i Sofijom… Njih više nema, ali njihove priče su tu. Da to nisam tada zapisala, sva ta ljepota i težina nekadašnjeg života bile bi nepoznate i zaboravljene.
Osim toga, ostali članovi naših udruga plešu, pjevaju, sviraju, uče druge, čiste, pomažu u svemu i svačemu, a ovo je moj doprinos. Svako putovanje s njima u Slovačku, Češku, Rumunjsku, Vojvodinu, Ukrajinu, po Hrvatskoj, široj i bližoj okolici, primam s velikom zahvalnošću kao dar.
Promijenila sam radno mjesto, postala mama, i nemam baš puno slobodnog vremena. Ali nisam prekinula aktivnosti u Matici slovačkoj i Slovačkoj kulturno-umjetničkoj udruzi Franjo Strapač. S obzirom da je sin Roko član dječje folklorne skupine, aktivirala sam se u tom području. Organizirala sam za najmlađe folkloraše kvizove znanja o povijesti Markovca i sportske igre, uvježbavala razne prigodne točke za nastupanje, radionice povodom Uskrsa i Božića, izrađivala ukrase za pozornicu u Drevenici, opet pečem polesnjake.
Vjera: Zašto pišete baš o tome?
Vesna: Zato što me te teme vesele. To su teme moga sela, mjesta moga rođenja, odrastanja i života. Mnogih događaja sam sudionica. Ipak, danas je nekako malo drugačije. Starim i nostalgičnija sam. Više me zanima i privatni dio. Po maminoj strani sam porijeklom Slovakinja, a po tatinoj Međimurka. U travnju 2016. godine bila sam u Međimurju u potrazi za korijenima. Pronašla sam kuću u kojoj je živio moj pradjed Roko prije preseljenja u Slavoniju i bila sam ushićena. Da mi tatin stric Drago, svega neko kratko vrijeme prije nego što je preminuo, nije na koverti nacrtao centar sela Domašinca i točan položaj seoskog križa i njihove kuće, ne bih ja to mogla pronaći… Nije li u tome draž prenošenja takvih informacija s koljena na koljeno? Zahvaljujući tome, tu je kuću vidio i moj sin. Slovačka i Međimurje imaju sličan folklor – glazbu (cimbal) i živahan ples. U Belici smo vidjeli Spomenik krumpiru, a oni ga još zovu i kalamper. Zahvaljujući slovačkom dječjem časopisu Slniečko saznala sam i da se u kraju Šariša i Abova krumpir (zemiak) naziva slično – kompere, dok se u kraju Záhorie naziva i grumbír. Baš zato priželjkujem da se i pored naše Drevenice postavi spomenik Gospodinu Polesnjaku.
No, moram priznati, prije mi nije baš bilo lako. Tih prvih godina intenzivnijih aktivnosti počeli su me nazivati ljudi s raznih krajeva (svijeta) i raspitivati se kod mene o informacijama kao da sam ja pravi povjesničar i da mi je to posao. Trebalo je neko vrijeme da im uspijem objasniti da je to samo moj hobi i da za njega odvajam onoliko vremena koliko imam i koliko želim.
Vesna, zahvaljujemo Vam na razgovoru, želimo još puno izdanih knjiga i uspjeha u životu!
Vjera Baksa
Foto: Arhiva Vesne Baksa
- Predstavljanje publikacije O načinu života i običajima
Slovaka doseljenih u Markovac Našički, 9. 11. 2002.
- Predstavljanje ljetopisa 30 godina rada Slovačke kulturno-umjetničke udruge
Franjo Strapač iz Markovca Našičkog, Našice – Gradska vijećnica, 6. 11. 2003.
- Sa sinom Rokom u slovačkim Donovalyma, kolovoz 2019.
- Izložbe „Sve naše nošnje“- 2006; „120. godina Markovca“ – 1999.g. i „Sve naše smotre“-2003.g. u Markovcu Našičkom
- Vesna i polesnjaci
- Kvizovi i sportske igre za djecu u Markovcu Našičkom- 2005. i 2018. g.
- Plesni par i putokaz pred Drevenicom
