DOSELJAVANJE I ŽIVOT SLOVAKA U MARKOVCU NAŠIČKOM
Već više od jednog stoljeća, točnije 132 godine, našički kraj obilježava nazočnost Slovaka koji su u ove krajeve doseljavani (1879.g.)na poticaj plemićke obitelji Pejačević. Ovdje su našli svoju novu domovinu, utemeljili naselje – Markovac Našički i utkali dio svoje kulturne tradicije u život ovoga dijela Slavonije. Njihova nazočnost značila je novu kvalitetu na ovom prostoru, bogatom ne samo baštinom hrvatskog naroda, već i svih drugih nacionalnih entiteta, prepoznatljiv upravo po svojoj multietičnosti i multikulturalnosti. Nažalost, prisutnost Slovaka i njihov doprinos hrvatskoj kulturi, povijesti i gospodarstva ostala je neopravdano dugo izvan kruga zanimanja stručne i znanstvene javnosti. U pokušajima da se ti nedostaci uklone veliku ulogu ima i samoorganiziranje slovačkih društava u mjestima koja su tradicionalno nastanjena Slovacima, kao što je Markovac Našički, selo prepoznatljivo po njegovanju slovačkog folklora. Zahvaljujući djelatnosti Slovačke kulturno-umjetničke udruge «Franjo Strapač», utemeljenju ogranka Matice slovačke i čvršćim vezama na relaciji Slovačka-Hrvatska, rasla je potreba da se dio baštine Slovaka iz Markovca Našičkog opiše, objavi i tako otme od zaborava. Vjerojatno bi se i nekadašnji markovački učitelj Andrej Koza radovao tom događaju. Naime, njegovi rukopisi Povijest sela Markovca Našičkog i Etnografska spomenica dugo su bili nedostupni javnosti. O povijesti i životu u Markovcu pisali su pater Vit Ušak, magistar Josip Waller, a o svemu tome možemo pročitati u publikaciji O životu i običajima Slovaka u Markovcu Našičkom, u kronici –monografiji 30 godina rada SKUU «Franjo Strapač» Markovac, i u kronici 60 godina organiziranog nogometa u Markovcu Našičkom, koje je napisala naša mještanka profesorica Vesna Baksa, te posljednja fotomonografija Markovca «Pod tym našim okienečkom slnko pekne svieti» autorice Branke Baksa, izdane povodom 130. obljetnice Markovca.
Godine 1878. doselile su na prostor današnjeg Markovca prve porodice Slovaka katolika (Martikan, Zeman, Jamuliak, Tribuliak, Prišč, Drozd), iz okoline Čadce, Nove Bystrice, Žiline i Trenčina -taj kraj i danas nazivaju “Horniaky”. Naime, vlastelinska porodica Pejačević bila je u posjedu ogromnih zemljišnih kompleksa u široj okolini Našica, odnosno šuma između Osijeka i Našica. Budući da domaći starosjedioci nisu bili zainteresirani za naporan posao eksploatacija šuma, jer nisu bili primorani, veliki župan i hrvatski ban Teodor Pejačević potražio je radnike iz Gornje Ugarske, Slovačke. Nažalost, mnogi su za vrijeme aklimatizacije umrli od groznice (naročito stariji i odrasli), zbog toga je već 23. 11. 1881. godine otvoreno novo groblje . Zamjena planinskog podneblja s nizinskim, punim bara i močvara, teško je narušila njihovo zdravlje.
Prispjelim siromašnim i bijednim porodicama određeno je zemljište za osnivanje buduće kolonije. Na prvim određenim parcelama, negdje u sredini sadašnjeg sela, krčila su se prva hrastova i bukova stabla te podizali prvi domovi. Doseljenici su plaćali jedno katastarsko jutro potkućnice 50 forinti, a građu su dobivali besplatno.
Naselje je dobilo ime po sinu obitelji Drozd. Njegovo rođenje 1880. godine nije bila velika radost samo za obitelj, već i za čitavo selo. Naime, on je bio prvo seosko rođeno dijete i njegov muški spol najavio je cijelom selu sreću. Grofica Gabrijela, Ladislavova supruga, bila je njegova krsna kuma i nadjenula mu ime Marko, po svom prerano preminulom sinu. Tako je i selo prozvano Markovcem. Ista grofica dala je 1892. godine postaviti kip svetoga Marka točno u sredini sela , otprilike tamo gdje je podignuta prva kuća doseljene obitelji. Ograđen je četverouglastom ogradom, a na svakom uglu posađena je po jedna lipa. Na tom mjestu se nalazilo stoljetno drvo, pod kojim je 1878 održano i prvo vjenčanje.
Markovački Slovaci zimi su krčili šume vlastelina Pejačevića, a od proljeća do jeseni obavljali poljodjelske radove na imanjima istih gospodara. Zarada im je isplaćivana dijelom u naravi (u žitu, živežnim namirnicama, građevnom materijalu), a dijelom u novcu. Tijekom prve tri godine, kao posebnu nagradu za krčenje šuma, dobivali su iskrčeno zemljište besplatno na uživanje. Nakon toga plaćali su za svako katastarsko jutro iskrčenog zemljišta pet forinti godišnje. Seljani su živjeli životom nalik životu srednjovjekovnog seljaka – kmeta. Za vrijeme saborskih izbora bili su obvezni glasovati za vlastelina Pejačevića. Budući da su o njemu bili materijalno potpuno ovisni, morali su mu biti poslušni i odani. Bili su mu zahvalni na pružanju najpotrebnijih sredstava za skroman život. Usprkos svemu, bili su prilično mirni i zadovoljni. Naročito stariji. Takvom mentalitetu pridonio je feudalizam na koji su navikli i tamo gore, u Slovačkoj. Markovčani nisu imali ništa osim potkućnice na kojoj su sagradili skromne domove s još skromnijim gospodarskim zgradama i nešto vrta. Nakon što su se, po završetku djelomičnog krčenja šumskih područja, pojavile oranice, dobivaju, kao naknadu dijelom izgubljenog posla kao šumski radnici, u najam onoliko oranice (rudine) koliko je koja obitelj mogla obraditi. Broj dodijeljenih katastarskih jutara ovisi o broju članova.
Nakon završetka Prvog svjetskog rata (1914. -1918.) naziru se prvi obrisi novog socijalnog uređenja. Očekivala se najavljena agrarna reforma. Kako bi izbjegli nepovoljne posljedice ove reforme, Pejačevići započinju prodavati dio svojih posjeda, i to uglavnom koloniziranom življu.Ako nisu mogli kupiti za gotovinu, omogućena im je otplata. Jedna obitelj kupila je najviše do deset katastarskih jutara zemlje. No, mnogi su, zbog loših financijskih mogućnosti, kupovali i ispod potrebnog minimuma. Nažalost, siromašnije obitelji, koja je bila tipična za slojeve slavenskog življa, su propale. One su svoja zemljišta, kako bi namaknule novac potreban za ovaj porok, ustupile naprednijim obiteljima, stoga danas u selu ima više zemljoradnika, nego gospodara (ratara). Sinovi roditelja izučavali su zanate, naročito zidarske. No, nisu se uspijevali plasirati kao samostalni obrtnici, već su radili kao radnici kod drugih obrtnika u okolnim mjestima. Broj domaće inteligencije neznatan je. Troje ljudi sa završenom srednjom školom (svećenik, graditelj, akademski trgovac) otisnulo se u svijet pa selo od njih i nema neke direktne koristi. Zahvaljujući blizini Našica, poneki bistriji đaci pohađaju građansku školu te po završenom drugom ili četvrtom razredu prelaze u trgovinu ili obrt. Nekoliko Markovčana radi na željeznici, a poslije i na ciglani.
Od osnutka sela pa do (1940. godine) na čelu je sela seoski odbor kojim rukovodi seoski knez (rychtár). On saziva seljane na seoske sastanke, izvještava ih o nastalim potrebama sela i željama pojedinaca, a rukovodi i samom skupštinom. Knez je opunomoćeni predstavnik sela u općinskom vijeću općine Našice trg. i izvršni organ. U spomenuto općinsko vijeće obično se biraju po četiri vijećnika (odbornika) iz sela Markovca. Noćnog čuvara (bohter), koji održava noćni mir u selu, izdržava selo iz svojih sredstava. Danas je Markovac predgrađe Našica, ima svoje Vijeće mjesnog odbora.
Godine 1904. izvršena je odredba seoske skupštine da se kroz selo, s obje strane ulice, sagradi nogostup (chodník). Iste godine zasađena su kroz selo dva drvoreda jabuka, čije su sadnice zbog neodgovarajućeg tla danas većinom uginule. Naime, bile su zasađene u bivšem kanalu.
Vjerski život
Godine 1913. podignuta je preko puta kipa sv. Marka mala kapelica, koja je 1923. posvećena također sv. Marku, zaštitniku sela. Radove su obavljali sami Markovčani, a svu građu poklonio je grof Teodor Pejačević. Iz svojih sredstava selo je 1922. godine nabavilo zvono teško 41 kg, koje je Adam Zajac dao izliti i Ljubljani. Prvi puta zvono je zazvonilo 7. siječnja 1921.g. Na Markovo (25. travnja) iste godine održana je u ovoj kapelici prva sveta misa. Otada se na taj dan uvijek slavi crkveni god sela. Prije mise obavlja se markovačka procesija uz posvetu žita. Slika sv. Marka na oltaru posvećena je 1927. godine. Zbog potreba i velikog broja vjernika kupljena je i renovirana jedna obiteljska kuća s imanjem, na kojem je postavljen kamen temeljac za novu crkvu 24. lipnja 1986.g.. Crkva je završena u jesen 1991.g., ali zbog domovinsko rata je posvećena 26. travnja 1992.g. U jesen 1997. g. započinju radovi na izgradnji zvonika. Novo zvono je teško 162 kg i posvećeno 25. svibnja 2000.g. Markovčani su dali i dva svečenika: oca Julija Jančulu i Antona Hugu Zajac. Nažalost, oba su već preminuli. Mjesto Markovac je postalo 22. kolovoza 2004.g. Župa, a u 2010. g. svečano je otvoren i Župni dvor.
DVD- Markovačko Dobrovoljno vatrogasno društvo osnovano je godine 1907. kao filijala našičkog društva.
12. kolovoza 1911. g. oko 11 sati su djeca igrajući se šibicama izazvala požar, koji je zahvatio hrpu slame. Izgorjelo je 7 kuća, 4 staje, slama i sijeno. Potpuno samostalno postalo je 1923. godine nakon izvršene reorganizacije. Te godine, uz pomoć sela, vatrogasci su izgradili društveni dom, u kome se održavaju i seoski sastanci i svatovi. Prvu veliku vatrogasnu štrcaljku društvo je nabavilo godine 1925. za 25000 dinara.
Školstvo
Mađarsko Juliansko društvo, uz pomoć MAV-a (Mađarske željeznice), izgradilo je 1912. godine u kulturno-propagandne svrhe, na željezničkoj postaji Našice (uz desnu stranu ceste Našice-Đakovo), 50 metara dugu jednokatnicu, u kojoj je do 1918. godine djelovala tzv. mađarska škola. Bila je građena (za ono vrijeme) po najmodernijim građevinskim školskim zahtjevima i opremljena vrlo komforno: deset učionica dimenzija 10x620x420 m, prostrani hodnici, vodovod, engleski zahodi, velika gimnastička dvorana. Ova dvorana služila je nedjeljom i praznikom kao bogomolja. Ovu školu pohađala su većinom djeca željezničara. Markovačka i našička djeca istu nisu polazila jer su roditelji bili svjesni njezine svrhe – propagande visoke kulture “našeg vječnog ugnjetača Mađara”. Za vrijeme prevrata 1918. godine škola je prestala s radom. Moderan namještaj i ostali inventar većinom su odneseni, a zgrada je ostala gotovo potpuno prazna i pusta. Već iste godine ova zgrada prelazi u vlasništvo Jugoslavenskih državnih željeznica, odnosno direkcije željeznica u Zagrebu, koja ju je adaptirala u stambene svrhe za svoje osoblje. Tek dvije učionice u desnom krilu prizemlja iznajmljene su novoosnovanoj školi u Markovcu 1922. godine. Kasnije, oko 1933. godine, iznajmljena joj je još jedna učionica na katu, koju je koristila do 1935. godine mjesna Sokolska četa. No, već 1936. godine spomenuta učionica, nakon proširenja dvorazredne škole u trorazrednu, prelazi u školsku upotrebu. Rješenjem Pokrajinske uprave za Hrvatsku i Slavoniju, Odjeljenje za prosvjetu i vjere od 22. rujna 1922. godine broj 37.189/922, otvorena je 13. studenog iste godine dvorazredna niža pučka škola. Budući da su Slovaci u Markovcu bili do tada prepušteni asimilaciji i nacionalnom propadanju, učitelj Koza, Slovak, dobio je zadatak nacionalno ih osvijestiti. Bilo je to na inicijativu kulturne institucije jugoslavenskih Slovaka iz Bačke i Srijema. Koza je odmah započeo s pripremnim radovima oko odobrenja manjinskog slovačkog školskog odjela, koje je otvoreno odlukom Ministarstva prosvjete Onbroj 3298 od 25. siječnja 1937. godine, a počelo je s radom 3. ožujka iste godine pod vodstvom samog učitelja Andreja Koze. Otvaranjem ovog manjinskog odjela na slovačkom jeziku dvorazredna škola proširena je na trorazrednu. Dotadašnja nacionalna uspavanost zamijenjena je živim zanimanjem za poduzetu akciju poslovačivanja prilično odnarođenih Slovaka.Markovački Slovaci služe se materinjim slovačkim jezikom i hrvatskim jezikom, koje međusobno isprepliću. Koriste zapadni slovački dijalekt, (iz okoline Turčianskog sv. Martina), koji je vrlo sličan književnom slovačkom jeziku. Pri upotrebi hrvatskog jezika primjećuje se slovačka akcentuacija i miješanje slovačkih izraza. U slovačkom jeziku koriste prilično i hrvatske izraze. Učitelj Ivan Podmanicky (Markovac Našički, 1943 – 2007.) započeo je s fakultativnim poučavanjem slovačkog jezika u markovačkoj područnoj osnovnoj školi (od 1. do 4. razreda) školske godine 1975./1976. Za svoj doprinos u poučavanju slovačkog jezika dobio je 1992. godine plaketu J. A. Komenského. Danas se za slovački jezik opredjeljuju gotovo svi učenici jer ili im je to materinji jezik, ili jezik društvene sredine. Učenje slovačkog jezika bitno pridonosi razvoju nacionalnog i kulturnog identiteta. Markovačka djeca danas pohađaju područnu školu u Markovcu od 1. –4. razreda, a nakon toga od 5.-8. razreda i srednju u Našicama. Najveći broj učenika (njih 137 od 506 u RH) koji njeguju slovački jezik je upravo iz Markovca.
Sportski život
Nakon drugog svjetskog rata došlo je do oživljavanja sportskog života, na proljeće 1946. g. osnovan je prvi nogometni klub «Polet». Prvi osnivači su bili Stevo, Tomo i Franjo Buha. Pioniri nogometa: Jakob Hovanjec, Stjepan i Bogoljub Kanis, Antun, Franjo i Mirko Buha, Antun Bestvina, Ivan Zavada, Ivo Kolembus, Stjepan Sporinski, Danko Dudjak, Slavko Prišč, Stevik Čavajda, Tedi Starčević, Franjo Kušan, Zlatko Šmituc, Janko Cingel i Pavo Vlček. Godine 1964. klub mijenja naziv u «Željezničar», a 1993. u «Victoriu» i ponovo 2012. u „Željezničar“ koji igra u 2.ŽNL , ima tri mlađe-dječje skupine, seniore i veterane, koji imaju suradnju s nogometašima iz slovačkog Krasna nad Kysucou i Levica.
Kulturni život – SKUU „Franjo Strapač“
Slovaci su dugo živjeli daleko od svoga rodnoga kraja i nisu znali jedni za druge. U svojoj novoj sredini imali su samo svoje običaje koje su ponijeli sa sobom, ali i njih su morali prilagoditi novoj sredini. Omladinke (Mira i Julka Zavada, Vesna Krištofik te prva koreografkinja Slavica Ćutek) iznijele su svoj prijedlog ondašnjoj sviračkoj školi da se osnuje folklorno društvo. Prijedlog je prihvaćen, a Joško Belak i Mirko Kanis, voditelj glazbe i njegov zamjenik, pomogli su u organizaciji društva, uz podršku starijih mještana (Slavka i Marije Jantošik, Ivana Podmanyckog, Ivana Hovanjeca). Dvije godine osnivači entuzijasti radili su neregistrirani, zatim je 6. ožujka 1974. godine ova skupina oduševljenih slovačkom kulturom i tradicijom i službeno registrirala kulturno-umjetničko društvo FD “Slovaci” sa 72 člana. Ime društva predložio je Stjepan Zuzjak. Slavko Jantošik (preminuo 1983. godine) bio je prvi i višegodišnji predsjednik društva, a vodio je i glazbu. Svirao je violinu. Njegova supruga (preminula 2009.g.) gospođa Marija Jantošik od samog osnutka šila je sve naše lijepe nošnje. Godine 1979. ime društva se promijenilo u FD “Franjo Strapač”. Prvo folklorno društvo iz Slovačke koje je posjetilo Markovac bio je “Oravan” iz Nižne, i to 1978. godine. Bio je to početak bogate suradnje. Već 1979. godine u Slovačku je otputovao prvi autobus uzbuđenih Markovčana u uzvratni posjet u Nižnu i u Krasno na Kysucu, u kraj svojih predaka, a prvi vođe puta su bili Lovro Belak i Stjepan Čik. Neki su uistinu tamo i pronašli svoje daljnje rođake. FS “Drevar” iz Krasna na Kysuci često nas oduševljava svojim brzim i besprijekorno uvježbanim plesovima. Kasnije su dolazila i druga društva. Godine 1997. članovi društva svojim dobrovoljnim radom sagradili su i ljetnu pozornicu, a 2007.g. dugoočekivanu Drevenicu. Danas društvo ima sljedeće skupine: malu, srednju, veliku, pjevačku i glazbenu. Glavna je koreografkinja društva, koja u njemu radi već skoro 35 godina je Branka Baksa. No, danas se javljaju i njezine novi nasljednici. Dugo godina voditelj glazbene skupine bio je harmonikaš Mirko Kelemen. Danas to čine Goran Brkanić, Aleksandar Dokić i Josip Ivanek, a predsjednik i dopredsjednik društva je Mirko Kubaša i Zlatko Mak te Ivan Hanižjar tajnik. Voditeljica je pjevačke skupine Nada Bereš. Za posebne doprinose u kulturi društvo je dobilo 2003.g. nagradu Osječko-baranjske županije.
Slovačku riječ Markovčani šire svojom domovinom Hrvatskom, ali i obnavljaju je svojim druženjima s drugim slovačkim folklornim društvima iz Slovačke i iseljeništva. Oko 60-70% markovačke djece, ne samo slovačke, već i hrvatske, nekoliko godina provede na folkloru. Početkom domovinskog rata, u Markovac je doseljen veći broj Hrvata iz Bosanske Posavine, koji su se izvrsno uklopili u kulturni, crkveni život, a brakovi su već odavno miješani, te svi koji vole slovački jezik, pjesmu, ples i glazbu ukuljučuju se u društvo. Ono što djecu i njihove roditelje privlači ovom društvu jest briga koju im posvećuje već dulji niz godina vodstvo društva, putovanja, obrazovni i zabavni izleti. U društvu se njeguje slovački jezik, običaji, čuva se kultura i folklorna baština kojima je slovački narod vrlo bogat. Tako je u jesen 2000. započela tradicija “Večer polesnjaka” (pogača od ribanog krumpira), kojom se želi promicati uz ples i pjesmu i slovačka kuhinja.
Matica slovačka Markovac Našički osnovana je 18. lipnja 1993. godine. Predsjednica je Ana Mirković, a dopredsjednica Branka Baksa i tajnik Zlatko Mak. Članica je Saveza Slovaka ,surađuje s ostalim MS, etnolozima te drugim zavičajnim kulturnim institucijama. Nekoliko mladih Markovčana/ki uspješno koristi dobiveno pravo na stipendiju potrebnu za studiranje u Slovačkoj Republici. Tijekom ljetnih školskih praznika nekoliko članova MS pohađalo je ljetne škole slovačkog jezika i razne tabore u SR. Uloga Matice je široka, što znači da se nesebično i neumorno radi na njegovanju i očuvanju slovačke kulturne baštine, jezika i običaja kroz kulturni amaterizam i manifestacije, izdavaštva, informiranja, prikupljanja arhivske građe, ali ističe se i na polju multikulturalne i multietničke suradnje.
Na kraju nekoliko podataka o broju stanovnika:
Prema posljednjem popisu stanovništva Markovac ima stalnu pozitivnu demografsku tendenciju.
Vesna i Branka Baksa
Slovačko kulturno-umjetnička udruga „Franjo Strapač“
Markovac Našički
Društvo je osnovano 1973. godine i predstavlja srce i jezgru Matice slovačke. U proteklih trideset i sedam godina zabilježilo je pregršt najrazličitijih aktivnosti – cjelovečernjih nastupa, sudjelovanja narazličitim smotrama slovačkog ili hrvatskog folklora, festivalima; uljepšavali su blagoslove crkvi, promocije knjiga, otvorenja izložbi i važnih objekata, proslave različitih važnih datuma, bivše i sadašnje države, sportske susrete te vjerske blagdane; nastupali su u dobrotvorne i plemenite svrhe – za hrvatske branitelje, ali i stare i nemoćne osobe, u svatovima i na rođendanima svojih članova…
U skladu s financijskim mogućnostima, nastoji se spojiti ugodno s korisnim, stoga su članovi Društva tijekom ovih godina vidjeli mnogobrojne ljepote, bližeg i šireg zavičaja, Hrvatske i Slovačke, ali i drugih europskih država – Češke, Mađarske, Rumunjske, Austrije i Poljske, Bosne i Hercegovine, Makedonije i Vojvodine. No, nisu samo putovali. I sami su bili organizatori mnogih od naprijed navedenih aktivnosti. Tom prilikom oni i njihove obitelji ugostili su u svojim domovima velik broj društava iz Hrvatske i inozemstva i uvijek im nastojali pokazati što više od ljepota i zanimljivosti našičkog kraja. Mnogobrojni nastupi i sudjelovanja na raznim manifestacijama doveli su do kontakata, susreta ili barem do viđenja različitih uglednika: državnika, vjerskih poglavara, kulturnjaka, umjetnika, zabavnjaka, kako hrvatskih, tako i slovačkih, do druženja s predstavnicima hrvatskog, ali i folklora ostalih nacionalnih manjina u Hrvatskoj.
Prostori u kojima se vježbalo mijenjali su se tijekom vremena – od školske učionice, vatrogasnog doma, gostionice, društvenih prostorija, koje je Društvu dodijelio nogometni klub, preko ljetne pozornice pa sve do današnje lijepe Drevenice.
Danas Društvo ima 110 aktivnih članova raspoređenih u tri plesne skupine (malu, srednju i veliku), pjevačku i glazbenu te Upravni odbor. Vježbaju vrlo marljivo tijekom cijele školske godine. Imaju bogati repertoar od 53 koreografije raznih plesova, preko stotinjak pjesama i deset raskošnih nošnji. Nastupi, predstavljanja i aktivnosti su vrlo zahtjevni. Svaki folkloraš ulaže puno truda i svoga slobodnog vremena. Odriču se puno toga za pljesak. Bilo da su domaćini ili gosti, uvijek su dobri ambasadori svoga zavičaja i svoje domovine.
Osim folklornih programa organiziraju i druge sadržaje: druženja, izložbe, kazališne predstave, večeri polesnjaka, kvizove znanja, sportske igre, obilježavaju Svetoga Nikolu, organiziraju doček Nove godine, poklade. Brinu se za učenje slovačkog jezika i u osnovnoj školi, koje je započelo davne 1975./ 1976. školske godine, pa sudjeluju i u organizaciji slovačkog LIDRANA. Preko Saveza Slovaka u Hrvatskoj i Doma iseljenih Slovaka te Ministarstva školstva SR usmjeravaju neke svoje članove na studiranje ili pak pohađanje ljetnog tečaja slovačkog jezika u Slovačkoj. Osim pisanja članaka za časopis za slovačku nacionalnu manjinu u RH «Prameň», pišu se knjige, brošure, prilozi za zbornike, i to ne samo o udruzi, već i o čitavom selu, odnosno njegovim mještanima. Brižno se čuvaju i arhiviraju svi tekstualni i slikovni materijali. Snimljena su 3 glazbena CD-a i mnoštvo propagandnih materijala.
Vlasnici su čak četiri izdanja: publikacije „O načinu života i običajima Slovaka doesljenih u Markovac Našički“, monografija „ 30 godina rada SKUU „Franjo Strapač“ iz Markovca Našičkog i „60 godina organiziranog nogometa u Markovcu Našičkom“, te fotomonografije „Pod tim našim prozorčićem lijepo sunce sija“.
Iz razloga svega gore navedenog, Društvu su sasvim opravdano dodijeljena vrijedna priznanja:
– 1983. godine srebrna plaketa Nagrada oslobođenja općine Našice za rad u kulturi,
– 2002. godine priznanje za najbolji scenski prikaz male skupine na međunarodnoj smotri slovačkog folklora Jánošíkov dukát u Češkoj,
– i 2003. godine Nagrada osječko-baranjske županije za područje kulture.
Voditelji po skupinama su: Nada Bereš – pjevačka, Goran Brkanić – glazbena, Ivan Hanižjar – plesne skupine, uz pomoć – Ivone Sekula, Antonije Dudjak, Mateje Fedor i Ane Drenski. Umjetnička voditeljica i koreografkinja je Branka Baksa.
Kroz sve ove godine kroz Društvo je prošlo otprilike više od 800 članova, i njegov su rad moralno podržavale i financijski pomagale mnogobrojne kulturne udruge, radne organizacije i vlasti. Danas ih se prisjećamo i najiskrenije im zahvaljujemo.
This post is also available in: Chorvátština
