„Franjo“ i ja prijateljujemo od 1977. godine. I o čemu sada pisati nakon toliko godina provedenih zajedno, što izdvojiti? Preko 1200 raznih nastupa širom lijepe naše Hrvatske, širom pradomovine mojih predaka iz Slovačke, bivše države u kojoj sam rođena – Jugoslavije, sadašnje Srbije – uglavnom Vojvodine, Češke, Rumunjske, Poljske, Makedonije, Crne Gore, Ukrajine, Bosne i Hercegovine. Nakon više od stotinjak tisuća kilometara provedenih u autobusu, nakon toliko predivnih nastupa, dugotrajnih aplauza, suza radosnica i tuge, napornih proba, znoja, radosti, smijeha, šivanja nošnji, stvaranja koreografija, rada, organizacije, ugošćavanja mnogobrojnih folklornih udruga u svoje domove, stjecanja mnogih prijatelja, susreta s mnogim uvaženim gostima, Večeri polesnjaka, folklornih manifestacija i smotri, odgovornosti i najviše kompromisa.
To je ŽIVOT, to je OBITELJ! To je FOLKLOR – naš „FRANJO“!
Što smo imali tada u Markovcu, osim nogometa, vatrogasaca i folklora – pogotovo za djevojčice? Slovakinja majka Vera i njezini roditelji utkali su mi osnove slovačkom jeziku, a Međimurac – moj tata Mijo (rođ. 1940.) usmjerio me kako treba biti društveno aktivan jer je i sam bio u svim organizacijama. Bio je na svakom mom nastupu pa i na onom za njega posljednjem „uskrsnom“ 1993. godine u vatrogasnom domu.
Na početku smo plesali u tamnoplavim suknjama i bijelim košuljama, pa nošnjama od leakrila za koje smo se trebali izboriti redovitim dolascima na probe, izvrsnim plesom i glasom. Sjećam se prvog nastupa na Detvi 1981. godine. Sašivene su nam nove svijetloplave nošnje. Danima smo ih vezli, neki još i u Zvolenu gdje smo bili smješteni čak dva tjedna uz svakodnevne probe. Godinama poslije šivane su i ostale. Bilo je dana i noći kada smo ih šivale do jutra, tuširanje i ujutro na posao, a u maloj sali nekoliko šivaćih mašina, pjevačice glačaju, spremaju – prava mala manufaktura. Kao malena plesačica prisjećam se svojih prvih proba u školi, DVD-u Markovac gdje smo obvezno barem dva puta godišnje „žicali“ parket premazan nekim crnim groznim uljem, a to mi je bilo noćna mora jer smo ih morali jako pažljivo u smjeru letvica „žicati“ nogom, zatim uređivanja službene prostorije koju smo dobili od Mjesne zajednice 1980. godine iza tadašnje gostionice „Kod Stefka“. Sjećam se bojenja žičane zaštite (kao u zatvoru) na prozorima zelenom bojom, adaptacije dotrajalih svlačionica NK „Željezničar“, koje su nam ustupili tijekom ljeta 1982. godine. Uz tadašnje rukovodstvo mi mlađi smo pomagali oko radova za stvaranje konačno vlastitih prostorija za rad – iskopavali zemlju da dobijemo na visini prostorije, dogradili tavanske prostorije i postavili krov, bojili lamperiju, parket i već tada postavili zrcalo na zidu za probe. Zbog raznih nastupa naša rukovodstva su se morala jako, jako angažirati – spajati „platone“ u školskom dvorištu da održimo nastupe, a isto tako i u domu DVD-a ili u hladovini „bagremika“, kojeg više nema. Prije probe bi mi čika Joka na ulaznim vratima ostavio i pripremio „trešće“ kako bi ga mogla ubaciti u peć i ugrijati prostoriju jer mala grupa je imala prva probu. To je odradio profesionalno, svaka treščica iste debljine i dužine. Nakon toga slijedila je izgradnja ljetne pozornice i prekrasne Drevenice, čime se naš folklor može ponositi jer smo prvi od slovačkih udruga u RH kojima je to uspjelo – prenijeli smo dašak Slovačke u naš mali Markovac.
Prve goste smo u našoj kući ugostili 1978. godine iz „Oravana“ Nižna – djevojke su bile Iveta Čaniová i Mirka Mokošová. I dandanas me obuzme radost i sjeta pregledavajući albume i fotografije ispred doma DVD-a s njima. S Mirkom sam i nakon svih tih godina u kontaktu. Posebna dugogodišnja suradnja i prijateljstvo traju još uvijek s članovima iz FS „Drevár“ iz Krásna nad Kysucou.
Sastanak za prvi moj odlazak u Slovačku 1979. godine prema Krásnom nad Kysucou, Turzovku, Janošikov kraj i uzvratni posjet u Nižnu imali smo u domu DVD-a. Dugo je trajao uz mnoge naputke, što smijemo reći na granici prema tadašnjoj Čehoslovačkoj – koliko imamo blaga po domaćinstvima, kokoši, svinja i ostalog. Znam samo da su nas na graničnom prijelazu s Mađarskom dočekali „ograđen ulaz lancima“ i „graničari“ s nekim puškama u ruci. Kao dijete bila sam preplašena, ali iz tadašnje Čehoslovačke smo se sa 100,00 tadašnjih dinara (crvena novčanica) vraćali kao „bogataši“- velike lutke u slovačkoj nošnji, kožni koferi, brokat, svila, posuđe, bale platna, kožne rukavice… Sjećam se da smo na „kirvaju“ u Turzovki kupili cijeli tiket vožnje na „ringišpilu“ i kako ga nismo uspjeli iskoristiti, poklonili smo tikete našim prijateljima iz Drevara i okolnoj djeci jer smo morali u autobus i na povratak prema Markovcu. Posebni nastupi su bili oni na folklornom festivalu u Detvi pred nekoliko tisuća ljudi na prekrasnom amfiteatru podno Poľane.
Prvu koreografiju „Kapura, kapura“ osmislila sam s malom grupom kao voditeljica 1982. godine noseći u vatrogasni dom naš stari kućni smeđi gramofon i LP ploče koje su mi poklonile prijateljice iz Nižne. Nakon prvog odlaska na tečaj koreografije 1984. godine shvatila sam da jako puno, puno toga „ne znamo“. Nisam imala sreću učiti slovački jezik u osnovnoj školi, nisam znala da Slovačka ima dvadeset raznih folklornih područja. Sve sam to nastojala nadoknaditi tijekom godina i koreografije su samo „izvirale“. Nastojala sam tijekom godina sve prenijeti na našu djecu, a i sama sam se educirala.
Bilo je lako biti „dobra voditeljica i koreograf“ s takvom djecom. Znali smo za jedan tjedan postaviti i uvježbati i nekoliko koreografija. Puno puta nisu ni tražili pauzu i još su se otimali oko redarstva. U redu su stajali s pokupljenim kamenčićima i papirićima kako bi prostor ispred folklora bio uredan. Jurili su i žurili s nastave na probu, roditelji im donosili sendviče prije probe. Sve je bilo nekako ljepše, obiteljski i odgovornije. Veseli me što su mnogi od njih postali prekrasni ljudi. Koliko puta smo samo bili željni „nedjeljne mamine juhe“ jer su nastupi bili svakoga vikenda, pozivi su samo stizali. Koliko smo organizirali raznih putovanja, izleta, posjeta mnogobrojnim turističkim destinacijama u Hrvatskoj (zajednički izleti na Lapovac, u Veliku, u Opatiju, u Zadar; posjet spomeniku Matije Gupca, Mariji Bistrici, NP Plitvička jezera, Kumrovcu, Županji, Iloku, Osijeku, Mirogoju, Lokvarskoj špilji, Spomeniku prve Himne Republike Hrvatske, Bratislavi i mnogobrojnim gradovima u Slovačkoj (velik je to popis); u Međugorje, Dubrovnik, Makarsku, Imotski, Crveno i Modro jezero, veličanstveni Prag, Brno, Beč, Budimpeštu, Manastir Ostrog, prekrasan zaljev Boke Kotorske, Ohrid, Ohridsko i Skadarsko jezero, Skopje, Strugu, Podgoricu, Kruševo (posljednje počivalište Toše Proeskog), Đerdapske klisure, NP Krakow, Wieliczka (rudnik soli i zloglasni koncentracijski logor Auschwitz u Poljskoj), razni arboretumi, Balaton te posljednje Ukrajina te Bosna i Hercegovina.
Veseli me da je i moja „prava obitelj“: mama Vera rođ. Krištof (1946.), pokojna baka Sabina rođ. Juršić (1923. – 2004.), kći Vjera, zet Ivan, seka Vesna i nećak Roko, prihvatila biti aktivnim članom u ovoj „našoj velikoj folklornoj obitelji “. Moja je Vjera (rođena 1992.) od prvoga dana svog života bila aktivna članica, potom plesačica, pjevačica, voditeljica dječjih skupina, moderatorica i moja velika pomoć. I dok još nije prohodala, vozali smo je u „uređenim kolicima“ na raznim mimohodima, bila je naša „maskota“. Već sa šest mjeseci sašila sam joj prvu nošnju, a nešto poslije i malu „myjavsku“. Veseli me što je u folklor „dovela“ svog tadašnjeg dečka i sadašnjeg supruga Ivana Petrovića (rođen 1992.) iz Đurđenovca, koji je također bio plesač i prihvatio našu slovačku kulturu, običaje i jezik. Nadam se da će to postati i moj unuk Marko (2023.) koji je ovog ljeta rođenjem postao član naše „velike i folklorne obitelji“.
Zahvalna sam i bogatija što me kroz život prate „dvije obitelji“. Hvala „folklornoj“ koja je bila neizostavna u svakome danu mog života, a posebno na dan kada je svaki roditelj sretan i ponosan – na dan vjenčanja Vjere i Ivana (20. 8. 2022.), kada su mi u svemu bili velika pomoć i podrška. Hvala na toplim riječima predsjednici folklora Vesni Budoš koja je toga dana izrekla lijepe riječi – o tome da smo se okupili s njima proslaviti njihov najsvečaniji i najvažniji dan s najljepšim željama u budućem zajedničkom životu. Naglasila je kako su njih dvoje i toga dana na„ pozornici“, ali ne na onoj s kojom su dijelili godine i godine predivnih nastupa i plesova, već na „novoj zajedničkoj životnoj pozornici“. Za taj poseban „nastup“ program i publika su malo drukčiji – roditelji, obitelj, prijatelji te druga obitelj – članovi Folklora i Matice slovačke. Vjera je već s tri godine plesala u maloj skupini, a zatim kao djevojka dovela svog Ivana,koji se nesebično i marljivo prihvatio savladati sve plesne korake kako bi zajedno nastupali. Dijelili su prijateljstvo, zajedništvo, osmijeh, sreću i ljubav na mnogobrojnim putovanjima. Podsjetila je kako su Vjera i Ivan treći plesni par u povijesti Društva koji je postao i životni par, na što smo posebno ponosni. Zahvalila im je za sve ove zajedno provedene godine, za velika odricanja zbog proba, nastupa, radnih akcija, puno putovanja na kojima su brinuli i o mlađim članovima, kao primjer odgovornih i mladih ljudi. Zahvalila je i njihovim roditeljima!
Iskrene čestitke „Franji“ na 50 godina uspješnog rada i Matici slovačkoj u Markovcu Našičkom na 30. obljetnici uz VELIKO HVALA svim dosadašnjim članovima, plesačima, pjevačima, glazbenicima, osnivačima, predsjednicima, tajnicima, podupirućim članovima, neizostavnoj publici i mnogobrojnim institucijama za postignute rezultate u kojima danas uživamo uz iskrene želje za uspješan daljnji rad još barem toliko godina.
1. 30. Folklórne slávnosti pod Poľanou v Detve, Slovačka, 3.-10. srpnja 1994.
2. Manifestacija Dani slovačke kulture u RH (3.-5. listopada 1997.), otvorenje Ljetne pozornice, Markovac, 4. listopada 1997.
3. Šivanje horehronske nošnje, priprema za Detvu, 2013.
4. 48. Folklórne slávnosti pod Pol’anou, Keď regiment marširoval cez náš dvor, Detva, Slovačka, 12. – 14. srpnja 2013.
5. Svatovi Vjere i Ivana, s folklorašima, 20. kolovoza 2022.
